Evo me u Beogradu

I? Utisci? Na zalost Beograd vise nije svet, ali jeste i dalje najlepsi grad na svetu. I zatvaram oci pred cinjenicom da je postao umoran i oronuo, da je poprimio lazni sjaj novog bogatstva, da mu je dugogodisnje vadjenje duse ostavilo mnogobrojne i trajne oziljke.

I dok ja ovde pisem o gradu kao o zivom bicu, pre nego sto postanem nesnosno pateticna, da spomenem da sam fascinirana sposobnoscu vozaca u ovom gradu da od dve trake na autoputu naprave cetri, da se parkiraju na najnemogucijim mestima pobedjujuci zakone fizike i mehanike, da se svi voze, a da je pri tome benzin toliko skup da meni postaje potpuno nejasno kakav je to finansijski perpetum mobile prisutan na ovim prostorima. I pisala bih jos, i jesam, i brisala sam, jer cista emocija nije dobar saradnik u pisanju.

I sto rece Balasevic: sve prave ljubavi su tuzne, pa tako i ova moja prema Beogradu, gradu iz kojeg svaki put odem slomljenog srca, jer ne mogu vise da ga zovem svojim, gradu koji sam dobrovoljno napustila, ali nevoljno otisla, koji je za mene zauvek izgubljen, a tako potreban.

...this is to have succeeded...

To laugh often and much; To win the respect of intelligent people and the affection of children; To earn the appreciation of honest critics and endure the betrayal of false friends; To appreciate beauty, to find the best in others; To leave the world a bit better, whether by a healthy child, a garden patch, or a redeemed social recognition; To know even one life has breathed easier because you have lived. This is to have succeeded.

Ralph Waldo Emerson (1803 - 1882) American Essayist & Poet

O naciji

Iluzorno je sada raspravljati da li je postojanje nacija dobro ili lose. Umesto toga treba se zapitati, zasto neki ljudi odluce da stave naciju iznad svega, i izgube vezu sa stvarnoscu.

To se upravo desilo Srbima u poslenjih dvadesetak godina, a uveliko je potpomognuto huskanjem bas onih koji bi trebalo da budu glas razuma - srpskim intelektualcima. I to je najveci problem kod Srba danas, jer svi znamo da od "glave riba smrdi". Bas ti srpski intelektualci su svesno ili nesvesno (zlo)upotrebili naciju zarad promovisanja anahronih ideja i ideala koje su mnoge uzaludno kostale zivota. Totalno je besmisleno da se neko u danasnje doba "bori protiv Turaka", a upravo to su Srbi radili u Bosni, a Turci tu ne zive vec odavno.

Isto tako je totalno besmisleno da se drzavna politika na Kosovu gradi oko srednjovekovnih manastira, i da se zbog njih ratuje ( paradoks je jos veci jer u tom ratovanju bas ti manastiri zbog kojih se ratuje bivaju unisteni!!), a ne nekim savremenijim metodama, kao sto su pregovori i dogovori.Sve u svemu prostituisanje ideje nacije je Srbe u poslednjih dvadesetak godina kostalo zivota i zivota. Nesaglediva steta je napravljena, i zahvaljujuci sacici onih koji su imali i imaju monopol nad pisanom i izgovorenom reci u Srbiji, ono cime su se Srbi nekada ponosili vise ne postoji.I ja bih volela da pitam Matiju Beckovica sta tacno znaci "Ceracemo se jos", i njegova crtica u nekakvoj knjizi posvecenoj Kosovu sa kraja osamdesetih, gde on opisuje kako je celo Kosovo srpski grob, a grob je za Srbe svetinja, pa stoga Srbi sa Kosovom ne mogu da trguju. Da li mozda zna koliko je ljudskih zivota kostalo ovo baljezganje?

Good Luck Graham, I will miss you

Yesterday was Graham's, our Call Centre Manager, last day with the company. I became very emotional about his departure. As if somebody who is very close to me was leaving for a long trip somewhere far away. I was crying.

I was crying because it is not so often that you meet people you work with that you can truly respect. I was also crying because Graham had a rare gift of never hiding the child inside of him: he was spunky and funny. He likes Spiderman, and he was not shy about setting a small Spiderman shrine in the corner of his office. Other managers tried to copy him by proclaiming Superman or Star Track to be their super heroes, but it was a fake. Graham was genuine about everything he was doing.

On his last day on job, management organized farewell party and named it a "festivity". There was nothing festive about Graham leaving. It was, in fact, very, very sad: I personally saw him couple of times on the verge of tears.

I can trace my attachment to him to the time when I just started working with the company: it was in January of 2004. He greeted my group of new employees and he was a blast. I remember we were laughing and had fun with him, and that first positive impression had a long lasting impact on my perception of the company. Almost because of him, and for him, it was not hard for me to endure hours on the phone with, sometimes, demanding and angry customers. I knew that by doing my job the best I could, I would live up to the high standards and expectations that defined Graham's work ethic, and deserve his respect.

Now he is gone. It will be very hard, I would say almost impossible to recreate that kind of spirit without him. I, personally, will never forget him, and will forever be grateful for his guidance in how to get a real kick out from being nice over the phone to the customers. That is what I learned from Graham Leah-The Corporate Spiderman.

Good luck to you Spiderman, and remember with great powers come great responsibilites.

Odlozena emisija

Emisija B92 Istrazuje u kojoj je trebalo da ide prilog o Dadi Vujasinovic je odlozena posle pretnji Bratislava Grubacica da ce tuziti B92 ukoliko budu prikazali taj prilog. Postavljam pitanje: kako je moguce da je taj covek tako mocan da moze da odredjuje uredjivacku politiku jedne nezavisne televizije? I da li je ta televizija stvarno "nezavisna"? Ko je u stvari Bratislav Braca Grubacic i ko stoji iza njega?

Naravno da ne ocekujem da ce mi iko odogovoriti na ova pitanja. Ona ipak ostaju zabelezena ovde, kao opomena, kao znak vremena, kao nesrecna okolnost nas koji smo sticajem okolnosti zrtve delovanja zlocinacke organizacije sa nadimkom UDBA.

Death of journalist

Today is 13 years since untimely death of Serbian journalist Dada Vujasinovic. She devoted her life to investigative journalism in its finest form. In spite of her sacrifice, Serbia today does not recognize her as a hero. She became more a mere newspaper title in the topic about how her death remains a mystery to this date. If there will be renewed investigation, this time around it has to be done properly. Suicide with hunting rifle, with heart wound, with crime scene that screams that there was a fight, does not sound right. Especially in case of somebody who dared to question motifs of warlords!

Zoran Djindjic/Sutra se navrsava cetri godine od njegove smrti...

Na zalost, nisam imala prilku da cesto slusam Zorana. Kazem na zalost, jer je bio sjajan govornik. Izrazavao se koncizno, smisljeno, sve sto je izgovorio imalo je smisla i bilo je povezano sa temom o kojoj prica. Iz svake njegove recenice i pokreta je bilo jasno da se radi o, ne samo obrazovanom coveku, nego i produhovljenom coveku ( prava retkost za nekoga ko se bavi politikom!).
Secam se, cini mi se da je to bilo 1997-me ( mozda nisam u pravu, neka oni koji znaju godinu, slobodno isprave), slusala sam Zorana na nekoj od televizija, kako objasnjava zasto je vazno da se dozvoli uvoz polovnih autobusa za GSB. Kao i uvek, "pravo u sridu", objasnio je da ti autobusi nisu neko "staro gvozdje", nego da zbog toga sto u tim zapadnim zemljama odakle autobusi dolaze, standardi odredjuju da posle izvesnog vremena autobus biva otpisan, iako je jos uvek u dobrom voznom stanju, da mi to mozemo da iskoristimo i poboljsamo gradski prevoz u Beogradu.
Tada je Zoran bio gradonacelnik Beograda, cini mi se. Lepo se videlo da je to covek koji voli svoj grad i ljude u njemu.
Ne mogu da se setim da li su napokon autobusi uvezeni ili nisu: tada kada se Zoran obracao javnosti, autobusi su bili zaustavljeni na granici zbog nekakvih carinskih zavrzlama ( citaj SPS-ovska ujdurma...).
Sticajem okolnosti, 12. marta 2003-ce sam bila u Berlinu. Neverovatna i tragicna vest da je Zoran Djindjic ubijen u Beogradu me je duboko i licno pogodila. Zoran je bio veoma cenjen u Nemackoj, ne samo zato sto je bio "njihov student", nego zato sto je to drustvo koje zna da prepozna i ceni coveka njegovog kalibra. Slusala sam ga kako u jednoj emisiji vodi jednako elokventan razgovor na nemackom, kao da govori maternji jezik.
Znam da u Srbiji postoji jos uvek relativno mali broj ljudi koji istinski shvata da je pucanj u Zorana bio pucanj u buducnost Srbije.
Sto se Zorana tice, on je ostao u Srbiji znajuci za opasnosti, ali je verovao da je sve to vredno njegove zrtve.
Da li Srbija danas opravdava Zoranovo poverenje da njegova zrtva nije uzaludna?