Friday, August 24, 2007

Toronto -- povratak

Evo me nazad u Torontu. Ispratila me je beogradska zora, a docekalo rano poslepodne u Torontu i i aerodromsko osoblje, uglavnom induskog porekla. Oduvek me je to najvise nerviralo kada sletim u Toronto, a ne bih bas tacno znala da kazem zasto. Autoput 401 je opet zakrcen, ali na njemu se trake ne udvostrucuju, iako ih ni ovde ponekada nema dovoljno.

Beograd -- prelomljen kroz prizmu secanja, ponekada se delici sloze u predivnan dizajn. Ipak, najjaci osecaj je tuga.

Jedan novobeogradski bulevar, potpuno nebitan, nosi ime Zorana Djindjica. Zgrada bivseg CK je postala crni soliter, koji bas onako ruzno strci na sred novobeograske ledine. U kafani Kajak muskarci se penju na sto i igraju. Kontejner na sred gradske ulice. Pasa lutalica samo onoliko, a populacija ce biti uvecana za sest stenadi rodjenih ovog leta u bloku 28. Kuce od kartona i blata. Staklena zdanja novih kompanija. Oronule fasade. Imena banaka koje ne znamo da izgovorimo. Grafiti, grafiti, grafiti. Muzika tresti sa splavova. Reklame i bilbordi. Beograd najlepse izgleda se reke!!! Ili u secanju nas koji ga nosimo u srcu.

Secam te se rado voljeni grade.

Friday, August 10, 2007

Evo me u Beogradu

I? Utisci? Na zalost Beograd vise nije svet, ali jeste i dalje najlepsi grad na svetu. I zatvaram oci pred cinjenicom da je postao umoran i oronuo, da je poprimio lazni sjaj novog bogatstva, da mu je dugogodisnje vadjenje duse ostavilo mnogobrojne i trajne oziljke.

I dok ja ovde pisem o gradu kao o zivom bicu, pre nego sto postanem nesnosno pateticna, da spomenem da sam fascinirana sposobnoscu vozaca u ovom gradu da od dve trake na autoputu naprave cetri, da se parkiraju na najnemogucijim mestima pobedjujuci zakone fizike i mehanike, da se svi voze, a da je pri tome benzin toliko skup da meni postaje potpuno nejasno kakav je to finansijski perpetum mobile prisutan na ovim prostorima. I pisala bih jos, i jesam, i brisala sam, jer cista emocija nije dobar saradnik u pisanju.

I sto rece Balasevic: sve prave ljubavi su tuzne, pa tako i ova moja prema Beogradu, gradu iz kojeg svaki put odem slomljenog srca, jer ne mogu vise da ga zovem svojim, gradu koji sam dobrovoljno napustila, ali nevoljno otisla, koji je za mene zauvek izgubljen, a tako potreban.