Monday, August 4, 2008

Pad Krajine

4. avgusta 1995. sam bila u Beogradu. Secam se jasno da ni jedna televizijska stanica nije prenela vest da su se hiljade izbeglica iz Krajine slile u Srbiju. Izasla sam na autoput Beograd-Zagreb i nemo posmatrala nepreglednu, dugacku kolonu traktora. Nigde nikoga. Ceo Novi Beograd cuti. Sakrio se iza spustenih roletni. TV Pink ima odlican program: Ceca i Jelena, Pivo se hladi u frizideru. Kolone: cega, kakve kolone?, neki su me pitali. Ja sam totalno "pala u nesvest" kada mi je neko rekao da je sve to "njihova krivica" i da mi sa tim nemamo nikakve veze. To sto su oni dosli u Srbiju, na takav nacin, je valjda bila planirana turisticka poseta, u Milosevicevom aranzmanu.

Prvo sam mislila: dacu pare. Pa sam krenula autom po autoputu, ali to se pokazalo komplikovanijim nego sto sam ja zamisljala. Kolona je i dalje tuzno prolazila: sporo i naprono putovanje se nije zavrsavalo u Beogradu. Na izlazu sa Gazele je stajao policajac, koji traktorima nije dozvoljavao da skrenu sa autoputa. Mogli su samo napred, agonija se nastavljala, Beograd ih nije hteo.

Otisla sam u radnju: kupila hranu za bebe, pelene, spakovala nesto decije garderobe, i odnela sve u Crveni Krst. Uopste nisam bila uverena da ce sve to sto sam odnela stici do onih kojima sam ja to namenila. Atmosfera mracna da mracnija ne moze da bude. Svi se prave ludi, kao da se nista ne desava. Ja pocnjem da mislim da sa mnom nesto nije u redu. Moja bivsa svekrva mi to potvrdjuje. Ona volontira u Crvenom Krstu, i tvrdi da su svi dobili po veknu hleba!!!! I sta se ja tu sada petljam u nesto sto se mene uopste ne tice. Ima ko da vodi racuna o situaciji. Ja bolje da gledam svoja posla. Da nisam lepo vaspitana, svasta sam htela da joj kazem u vezi vekne hleba i situacije. Ali ona nije bila jedina. Svi, ali svi do jednog su se pravili blesavi. A ja, ja sam polako pocela da se osecam kao totalni stranac.

Pad Krajine, i patnja naroda u koloni, ucinila je da se mentalno totalno odvojim od Srbije, i da nikada vise ne pomislim na nostalgican nacin o Beogradu. Njegovi stanovnici, bez trunke empatije, bez trunke ljudskog saosecanja, bez trunke kajanja, bez trunke plemenitosti, su me zauvek izgubili.

I to nista nikada nece moci da promeni!

4 comments:

D. Bogicevic said...

Potpuno si u pravu, veoma precizan opis tog vremena i trenutka, drago mi je da je još neko na sličan način doživeo te dane. Srbija je pokazala svoje pravo lice tih dana, tako da uopšte nije čudno sve što se posle toga događalo, a i ovo što se danas dešava. Po zasluzi.

Luaay said...

lepo Aleksandra

Dejan said...

Mozda ljudi koji su i sami na rubu ocajanja i nisu bas skloni empatiji. Premda to jeste izgledalo manje-vise kako si opisala, mislim da je prestrogo prema Beogradjanima.

Anonymous said...

прочитајте цео блог прилично добро