Tuesday, December 26, 2006

Moj sin ne govori srpski

Nije uvek dovoljno za dete da se sa njim govori maternji jezik i da dete nauci taj jezik. Ja sam sa mojim sinom iskljucivo pricala na srpskom, i on nikako nije mogao da progovori na srpskom. Čak ni kada sam ga, po savetu lekara, sa dve i po godine upisala u skolicu, nije poceo da govori odmah ni na engleskom. Tek kada je imao skoro četiri godine, poceo je da sastavlja recenice na engleskom.

Izabrao je engleski jer mu je bio laksi za izgovor, i sva sreća da je imao tu mogućnost. Da sam, na primer živela u Srbiji, moj sin bi i dan danas, verovatno, imao tesku govornu manu. Kada prica na engleskom, mnogo se manje cuje njegova nemogućnost da proizvede odredjene zvukove. To se zove „oral motor weakness”. E sada, kako okolina reaguje na to što moje dete ne govori srpski, to je vrlo okrutno. Ja ponekada želim da objasnim, nekada ih ostavim da veruju da sam samo ja za to kriva, i da iz nekog neoprostivog razloga ne želim da moje dete prica maternji jezik. Naprotiv, ja želim da moj sin prica srpski jezik, pa i on želi, ali kada prica na srpskom on zvuci kao dete od godinu dana: em tepa, em nema fond reci, em gramaticki nije tačno. Ipak, on hoće da prica, i ako pocne da prica na srpskom sa mnom, ja mu odgovaram na srpskom i ispravljam ga.

Nisam još uvek oguglala na komentare zašto moj sin ne govori srpski.

No comments: